SOKACIMA JEDNE DUŠE
ponedjeljak, 16.12.2013.
Melamin-Ljubavi moja
Khilma llea ‘qurtha melamin.
Amin ithil’ tle ithil’.
Lie ranga amina?
Aiya!
Dina.
Tula si nome.
Ithih’ lye mellon.
Amin uuma malia sina edanea.
Rou ksherea.
Rou quanta yassen ‘kshapsa.
Lye wamwa ri Rhun,
ri For,
ri Har,
ri Numen.
Numa dela!
Khila amin…
Hisime rosa khilla lye
mela en’ coiamin.
Amin mella lle.
Esta sinome on amin cam.
Lanta kaima.
Comamin lindna.
“Khilma llea ‘qurtha melamin. ”
+++++++++++++++++++++++++
Ljubavi moja
Pratit ću te do same smrti ljubavi moja.
Moj mjesec tvoj je mjesec.
Razumiješ li moje riječi?
Oh!
Budi tih.
Odi ka meni!
Mjesec je naš prijatelj.
Nije me briga za ljude.
Ljudi su zli.
Otrovni su.
Pobjeći ćemo na Istok,
ili Sjever,
ili Jug,
ili Zapad.
Ne brini!
Prati me…
Novembarske kiše će nam praviti društvo
ljubavi mog života.
Volim te.
Odmori se ovdje na mojim rukama.
Spavaj.
Moje srce pjeva.
“Pratit ću te do same smrti ljubavi moja. ”
nedjelja, 15.12.2013.
MISAO O TEBI
Dok u mracnom kutu
bjesomucno cvili
krvava misao
suzom pokapana.
Skrivena i trosna
u saderanom kaputu
nece nikad ugledati
ni svjetlosti
ni dana.
Ostace samo kao dokaz slova
i zuta hartija
patnjom ispisana.
Ti ne zelis staru,
tebi treba nova.
Obasjana suncem
i ljubavlju protkana.
Ja ne mogu dati
ni ljubav ni srecu,
nit pjesmu punu zvjezdica i cvijeca.
Moje su rijeci tugom okupane.
Zaboravila sam voljeti,
ne znam sta je sreca.
I dok tako osjecaji umiru i venu,
rijeci postaju trule i suhe.
Ja ubijam ovu ljubav neizmjernu
i utapam jecaje u ove sate gluhe.
I ostadoh živa...
Nocas sam bila na korak od smrti.
I vidjeh vatre i ponor pakla.
Vukli su me na dno kostunjavi prsti.
Svoje preminule skoro sam dotakla.
Nocas me vonj vjecne vatre prenu.
Ali proradi u meni i zadnja snaga.
Zivjeti ili mrjeti,bjese pitanje u jednom trenu.
Ali se ne dadoh ni krilima andjela
nit raljama vraga.
Nocas mi zivot proletje pred zjenama.
I da se prepustih,bila bih kriva.
Ali ne dadoh se mracnim sjenama.
I zadnjim atomom ostadoh ziva!
2.5.2011.
Noćas me plaše svjetla,
što dopiru kroz pusta okna.
I sjene tamne i strane,
koje glave promaljaju kroz stakla.
Plaši me vrištanje tišine,
parajući čudnu noć.
Noćas sam ponovo mala.
Iznova se bojim mraka.
Pokušavam raširiti krila.
Zaboravih,
davno su podrezana.
Pokušavam ti dozvati ime.
No ne mogoh ni slova izustiti.
Ostadoh jezika podvezana.
I opet trnci niz kičmu.
I jeza dobro poznata srcu.
Kao da svi duhovi nemira
dotiču lice svelo.
Žig kroz dušu mi prodje.
Zagolica me nešto staro.
Dogodi se nešto novo.
Srce zadrhta cijelo.
Osluškujem.
Muk.Tišina.
Samo leptirica još krilima lepeta.
Sjene već kolo vode.
Skupljam se plašljivo,u kut.
Bježim od cijelog svijeta.
Zarobljena u sebe.
Oslobodjena od slobode.
